Marta meseca 1865. godine, Jovan Bošković, profesor i pisac – značajna ličnost kulturnog i javnog života u Srbiji, obratio se Jovanu Jovanoviću Zmaju sa informacijom da vlada Srbije traži himnu pa su odlučili da, bez zvaničnog konkursa, pozovu par istaknutih pesnika i kompozitora kako bi ovu najsvečaniju pesmu poručili a autora odabrane nagradili sa 40 zlatnika.
Zmaj mu je odmah uz zahvalnost odgovorio: „Razumeo sam želju srpske vlade da to bude narodna himna, kad ste se u tom poslu i mene setili, a ako ste vi mislili apoteze ma kojoj ličnosti ili zvaničnoparadnoprazne fraze, to se moglo i nabliže naći”
U tom pismu Zmaj dalje obrazlaže svoj predlog himne: „Ja sam ovu himnu sa onim oduševljenjem pevao, koje me nikad ne mine kada na veliku Srbiju pomislim, al što nije ispala onako kako bih ja želeo, uzrok je to što se moralo osvrtati i na današnji položaj Srbije, a i na tvoje reči, da se spomene i tužna prošlost a i opet da se ne spomene Vidovdan. Da se moglo onako kako se meni pevalo, ispalo bi drugačije.”
Zmaj je u tom interesantnom pismu imao i više zamerki vladi Srbije: „Niste dobro radili, što ste u jedno isto vreme i pesmu i ariju tražili, jer tako, kompozitor sa pesnikom nije u dogovoru, pa najbolja arija neće najboljoj pesmi odgovarati, tj. neće za nju biti. Trebalo je prvo pesmu imati, pak onda za taj metrum, ariju tražiti”.
Međutim, i pored ovih primedbi Zmaj je posetio svog dobrog prijatelja, Kornelija Stankovića, koji je tada već bio vrlo bolestan i na samrti, pokazao mu tekst himne koju je napisao, te ga zamolio da bar okvirnu melodiju sroči. Genijalni Kornelije je održao reč i poslednjim atomima snage napisao kompoziciju za Zmajevu himnu, ali nije stigao da proveri poslednje note jer je 16. aprila umro.
O ovom tužnom događaju Zmaj takođe piše svom prijatelju Boškoviću u pismu, a pored toga mu skreće pažnju i poručuje: „Ako se moj tekst himne usvoji i meni prva nagrada dosudi, onda te opunomoćavam da u ime moje izjaviš: ja nagradu primiti ne mogu, ne zato što bih bajagi u stanju bio, da dukate odbaciti mogu, već jedino zato, što držim da će narodna himna svetlije i ponosnija biti, kad se za nju može kazati, da nije za novac rađena. I tako se kod nas mnogo za novac radi, nek bar ovo bude iz čistog patriotizma.”
Himna Srbije:
(autor: Jovan Jovanović Zmaj)
Bože pravde, braniču stvorenja,
Bože nada, Bože iskušenja,
Praotaca štite sveti,
I sinova s’ njinih seti!
Svak je Srbin sin junaka,
Što je za krst život dav’o,
Jera mu je znamen krsta
I slobodu obećav’o.
Bože greha jošte ne opranih
I vekova gorko proplakanih,
Da ti nije Srbin mio
Ti mu ne bi branič bio.
I u muci iskušenja
I u noći doba gluvo;
Ti nas, Bože tamo vodiš
Za što si nas čuv’o!
Bože sunca, koji tame zračiš,
Koji vedriš i koji oblačiš,
Noć je bila crna, duga –
Razvedri nam nebo s juga,
Da u zraku svetlih dana,
U vrlini svetla žara
Propevaju tužna srca,
Zagrle se braća stara.
Svetli duše, daj nam tvoju snagu,
Blagoslovi otadžbinu dragu,
Blagoslovi vladaoca,
Daj u njemu zemlji oca!
Da nas uči kako valja
Ići smelo dičnoj meti,
Kako valja Srbin biti, –
Za rod živet’ il’ umreti.
Pored ove Zmajeve himne, vlada Srbije je tada dobila i predlog od Stevana Vladislava Kaćanskog kao i od Milorada Popovića Šapčanina pa jednom prilikom mogu i njih da vam prikažem…
